Hrvatska ima jako lošu energetsku sigurnost i budućnost. Pogotovo onu plinsku. Prema izvješću Europske agencije za suradnju energetskih regulatora o veleprodajnim cijenama plina u Europi u 2017. godini, objavljenoj prošloga mjeseca, Hrvatska već sada plaća treći najskuplji plin u Europi, s procjenom daljnjeg rasta, koji bi mogao rezultirati najskupljim plinom u Europi, i bez garancija sigurnosti dostave. U neposrednoj budućnosti moguć je scenarij u kojem ćemo se smrzavati, dok budemo istovremeno plaćali najskuplji plin u Europi. Ovogodišnja stagnacija cijene plina u Hrvatskoj rezultat je prije svega jednokratnih političkih odluka, koje neće biti moguće dugo produljivati. Bez adekvatne i alternativne energetske strategije, ovo pitanje postalo je socijalnim problemom, a ne tek tehničkim pitanjem uređenja energetskog sustava.
Hrvatska ima jako lošu energetsku sigurnost i budućnost. Pogotovo onu plinsku. Prema izvješću Europske agencije za suradnju energetskih regulatora (ACER) o veleprodajnim cijenama plina u Europi u 2017. godini, objavljenoj prošloga mjeseca, Hrvatska već sada plaća treći najskuplji plin u Europi, s procjenom daljnjeg rasta, koji bi mogao rezultirati najskupljim plinom u Europi, i bez garancija sigurnosti dostave.
U neposrednoj budućnosti moguć je scenarij u kojem ćemo se smrzavati, dok budemo istovremeno plaćali najskuplji plin u Europi. Ovogodišnja stagnacija cijene plina u Hrvatskoj rezultat je prije svega jednokratnih političkih odluka, koje neće biti moguće dugo produljivati. Bez adekvatne i alternativne energetske strategije, ovo pitanje postalo je socijalnim problemom, a ne tek tehničkim pitanjem uređenja energetskog sustava.
Izvješće među ostalim donosi pregled cijena opskrbljivača uvoznog plina na granici u pojedinim državama, kao i prosječnu cijenu na plinskim burzama, odnosno HUB-ovima, tamo gdje postoje (u Hrvatskoj postoji samo HEP-ov koji nije zadovoljavajuć). Prema podacima ACER-a Hrvatska plaća 21 euro po megavat satu (MWH), što je veleprodajna cijena uvoznog plina od 17 do 23 posto veća nego u ostalim zemljama regije.
Veću cijenu od nas plaćaju samo Finska (21,5 eura po MWH) i Moldavija (21,7 eura po MWH). Usporedbe radi, Slovenija (19,2) i Mađarska (19,3) plaćaju gotovo dva eura po megavatsatu manje, dok se veleprodajna cijena plina u Austriji, Bugarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj kreće od 17,1 do 18 eura po megavatsatu.
Trenutno stanje rezultat je tri glavna faktora: značajnog opadanja domaće proizvodnje zbog privatizacije INA-e i prodaje MOL-u koji je obustavio istraživanja u Hrvatskoj te umjesto toga, uvozi plin iz Mađarske u Hrvatsku.
Drugi faktor su nediverzificirani izvora i udaljenosti od izvora (zbog transportnih tarifa) – reducirana domaća proizvodnja nadomještala se većim uvozima, a Hrvatska je tu ovisna o MOL-u i Gazpromu s kojim također potpisuje dugoročne ugovore koji ne omogućavaju fleksibilnu, tržišnu adaptaciju cijena s obzirom na stupanj ponude i potražnje. Udaljenost definira i tranzitne tarife, stoga veća udaljenost znači veće cijene. Hrvatsku ovo dovodi u nelagodnu poziciju.
Ta je zemlja također ispala iz svih dogovora o gradnji budućih plinovoda – niti je dio Južnog toka, niti Sjevernog, a nepoznata je budućnost i onog jonskog. Ostaje samo još neizgrađeni LNG terminal na Krku.
Poluregulirano tržište kakvo Hrvatska trenutno ima, pokazuje se najgorom je od mogućih opcija u dijapazonu od potpuno reguliranog do potpuno dereguliranog.
Ova srednja opcija trebala bi opravdati državni utjecaj kroz socijalnu cijenu plina, međutim, umjesto toga, ona je ostavila prostora za sumnjive radnje i razna pogodovanja koja se pokazuju u dugoročnim ugovorima u kojima je cijena plina fiksirana i u Hrvatskoj, u pravilu veća od tržišne. Najpoznatija posljedica ovakve plinske politike je Petrokemija koja se danas tretira kao gubitaš iako, zbog nepovoljnih ugovora, plaća znatno skuplji plin od tržišne cijene.