Analiza: Vaši preci u srednjem veku živeli su iznenađujuće slično vama kada je u pitanju ekonomija

Bez autora
Jul 08 2019

Gotovo da nema onih koji misle da se u Srednjovekovnoj Srbiji, dakle pre 700 i više godina, nije drastično drugačije vodila ekonomija u porodici i državi nego što se to čini danas. Istina je, međutim, potpuno suprotna i iznenađujuća - u 13. i 14. veku u našoj državi se novcem, nekretninama, dugovima i robom upravljalo na vrlo sličan način kao što to danas rade porodice, kompanije ili resorne državne institucije. U Srednjem veku, naime, postojala je tržišna inspekcija, sklapali su se ugovori i kupovale i prodavale nekretnine. U inflaciju i u stabilnost valute se gledalo "s četvoro očiju", trgovci su i tada morali da se bave administracijom, pred sudom je vođen postupak za naplatu dugova... Izvoz i uvoz bile su česte ekonomske radnje, postojali su i notari i izvršitelji, samo što se nisu nazivali tako... Sve to navodi se u knjizi "Svakodnevni život u srednjovekovnoj Srbiji" koju su napisali arheolog Marko Popović, profesor Srednjovekovne istorije na Filozofskom fakultetu Smilja Marjanović-Dušanić i istoričar umetnosti Danica Popović.

Analiza: Vaši preci u srednjem veku živeli su iznenađujuće slično vama kada je u pitanju ekonomijaGotovo da nema onih koji misle da se u Srednjovekovnoj Srbiji, dakle pre 700 i više godina, nije drastično drugačije vodila ekonomija u porodici i državi nego što se to čini danas. Istina je, međutim, potpuno suprotna i iznenađujuća - u 13. i 14. veku u našoj državi se novcem, nekretninama, dugovima i robom upravljalo na vrlo sličan način kao što to danas rade porodice, kompanije ili resorne državne institucije.

U Srednjem veku, naime, postojala je tržišna inspekcija, sklapali su se ugovori i kupovale i prodavale nekretnine. U inflaciju i u stabilnost valute se gledalo "s četvoro očiju", trgovci su i tada morali da se bave administracijom, pred sudom je vođen postupak za naplatu dugova...

Izvoz i uvoz bile su česte ekonomske radnje, postojali su i notari i izvršitelji, samo što se nisu nazivali tako... Sve to navodi se u knjizi "Svakodnevni život u srednjovekovnoj Srbiji" koju su napisali arheolog Marko Popović, profesor Srednjovekovne istorije na Filozofskom fakultetu Smilja Marjanović-Dušanić i istoričar umetnosti Danica Popović.

"Srednji vek nije bio vek divljaka, već civilizacije gde je standard samo bio na nižem nivou nego što je danas. Ekonomiste su i u 14. veku mučili isti monetarni problemi kao i u 20. i 21. Čak je i razlog bio isti, jer se trošilo više materijalnih resursa nego što je prilivano u državnu kasu. Inflacija i kurs bili su vrlo karakteristični za taj period. U vreme najvećeg uspona tadašnje srpske države zabeležen je najveći pad vrednosti dinara. Čak je došlo do toga da je krajem 14. veka izvršena monetarna reforma i uveden novi dinar", objašnjava za "Blic Biznis", jedan od autora pomenute knjige Marko Popović i dodaje da se tamo gde ima novca uvek pojavljuje i aparat za regulaciju.

Novac i kurs

Novac domaćeg i stranog porekla ali i različitog ugleda, kružio je tadašnjim srpskim zemljama. Prihvatan je na osnovu sadržaja plemenitog metala. Na tržištu je to dokazivano prodajnom moći, a cene su se obično direktno definisale težinom metala, tj. srebra.

Pored toga, dolazilo je do razmene, tačnije postojala je tržišna vrednost novca, koja se razvijala u odnosu na potražnju za određenim novcem. Krajem 13. veka, napravljena su prva izdanja srpskog srebrnog dinara po modelu venecijanske valute. Međutim, kao i u današnja vremena, srpski dinar nije uvek bio stabilna valuta jer je dolazilo do inflatornih pritisaka.

Postojala su različita poslovanja sa novcem u to vreme, a jedno je i čuvanje novca u bankarskim depozitima u kojima se vide prve naznake bankarskih transakcija.

Nekretnine

Čak iako je sve drugačije funkcionisalo, što se tiče samog materijala i načina izgradnje kuća, prodaja je ipak bila veoma slična današnjoj.

Kuće u urbanim mestima u tadašnjoj Srbiji uglavnom su pravljene od drveta, čak i u primorskom delu, ali su u u 14. veku počele konstrukcije od kamena, cigle i crepa. Takve kuće su bile znatno sigurnije, ali i značajno skuplje.

Cene kuća, kako je navedeno u knjizi, uglavnom su izražavane u srebru. Na primer, 1383. godine kuća u Srebrenici, verovatno od drveta, bila je prodata za 3,5 litara čistog srebra (jedan litar je oko 320 grama) ili 20 dukata, dok je 40 godina kasnije kuća od kamena u istom gradu prodata za 50 litara srebra ili 300 dukata.

U preostalim dokumentima koja se povezuju sa Srebrenicom ima mnogo ugovora o kupovini i prodaji kuća, kao i detalja o sudskim slučajevima povezanim sa tim nekretninama.

Trgovačke kompanije su takođe posedovale kuće, kao i pojedinci. Jedan takav primer je trgovačko udruženje braće Sorkočević i dva druga trgovca iz Bara, koji su kupili kuću, srebrom iz zajedničkog sanduka i tako je ona postala vlasništvo preduzeća. Veliki deo kuće je verovatno korišćen za odlaganje kompanijskog inventara.

Kuće su često i kupovane sa namerom da se prodaju.

Vlasništvo i poslovi

Kao pravilo, prodaja vina bila je dozvoljena jedino u tavernama, a vlasnici taverni bili su podjednako i muškarci i žene. U dokumentu iz 14. veka, spominje se izvesna Miroslava, gostioničar, koja je držala tavernu zajedno sa svojim mužem.

U dokumentu iz Dubrovnika, što se odnosi i na Srebrenicu, spominje se pivara koja je služila i druge vrste pića osim piva. "S obzirom na to da je ta pivara bila u vlasništvu plemenitog građanina, pretpostavljamo da je ta delatnost bila profitabilna", navodi se u knjizi.

U zakonu Novog Brda, rad pekara su kontrolisale gradske vlasti, hleb i brašno nije smelo da se preprodaje.Tako je u Srbiji i prodaja vina bila regulisana zakonom. Na vino se najviše obraćala pažnja.

Tržišna inspekcija i carina

U Zakonu Novog Brda, kako se navodi u knjizi, postojao je pravilnik o formiranju takvog organa koji bi u današnje vreme bio najsličniji tržišnoj inspekciji. Naime, knez i većnici su imali pravo da izaberu četvoricu dobrih ljudi koji će nadzirati kupovinu i prodaju u gradu.

Od ostalih organa, najranije se pojavio carinski organ. Nadležnost nad tom institucijom nije bila ograničena na gradove, već na sva mesta gde je bilo razvijeno rudarstvo i trgovina.

Prilično je zanimljivo to što je bilo postavljeno ograničenje koliko trgovac može da naplaćuje proizvode, kao što su određene vrste tkanina, drvo, koža, ali i hrana, uglavnom meso. Gradom je upravljao Knez i Gradski savet (veće), koji je imao nadležnost nad sudom, a najčešće je pred sudom vođen postupak za naplatu dugova.

Izvršitelji

Ne bi se moglo reći da su to bili izvršitelji u današnjem značenju reči, ali sigurno su službenici koji se spominju u dokumentima iz Srebrenice nešto najbliže tome. Imali su ulogu poput policijske, a pod naredbom Kneza ili Veća, mogli su da konfiskuju imovinu, uhapse nekoga ko loše radi, zatvore dužnike i izvršavaju slične zadatke.

Notari

Neočekivano za taj period, ali u obalskim gradovima postojale su javne beležničke kancelarije i arhive gde su potpisivana i čuvana dokumenta, poslovne transakcije, testamenti i ugovori.

"Ne postoji dovoljno dokaza za srpske unutrašnje gradove da je nešto slično postojalo, ali činjenica da je Srebrenica imala gradski pečat govori da je to i u tim mestima bio slučaj", navodi se u knjizi.

Trgovačka udruženja i trgovina

U Dubrovniku su osnivana trgovačka udruženja, pa se na taj način razvijala trgovina. Trgovci su platno i druge stvari prodavali i za gotovinu, ali i na kredit. U tim transakcijama su koristili menice, što je bilo prihvaćeno širom Srbije.

Proizvodnja u Srbiji se vremenom menjala, ali je recimo u 12. veku najviše proizvodila i izvozila med i čiste poljoprivredne proizvode poput mesa i životinjske kože. Kasnije je srebro postalo glavni izvozni proizvod Srbije.

Odluke gradske vlasti

Poput današnje organizacije, gradovi su razvijali svoje statute kojima su regulisani odnosi građana. To su uglavnom bile odluke "gradske vlasti".

Recimo, Statut Novog Brda je sadržao spisak prava i obaveza građana, nadležnost sudova, nivoe poreza, kao i obavezu da se prijavi svako vlasništvo nad nekretninama.

Tim dokumentom su takođe bila definisana i pravila korišćenja gradskog trga i odgovornosti trgovaca.

Beograd već tada centar zbivanja

Kako kaže naš sagovornik, Beograd se nalazio na raskrsnici puteva, pa je već tada postao centar mnogih zbivanja. Srpski trgovci i drugi ekonomski aktivisti donekle su imali privilegovanu poziciju ukoliko su živeli u Beogradu s obzirom na to da je suveren obećavao ustupke u svojoj državi, ali i u širem regionu. Sloboda da putuju i trguju bila je zagarantovana, a takođe su bili izuzeti od poreza i drugih naplata. Takve privilegije nisu bile dostupne lokalnom stanovništvu u drugim srpskim gradovima.

Trgovački centri

Kako se navodi u knjizi, urbani centri u Srednjovekovnoj Srbiji počeli su da se razvijaju relativno kasno u odnosu na Zapadnu Evropu, pa čak i na lokalnu sredinu. Polovinom 13. veka došlo je do urbanizacije podstaknute širenjem rudarstva i trgovine sa primorjem.

Rudnici i prateći radovi koji su se odvijali u Novom Brdu, Srebrenici i Rudniku, ubrzo su napravili od tih mesta naselja trgovaca i zanatlija. Vođeni mogućnostima zaposlenja, naseljenici su dolazili iz Dubrovnika, Kotora i drugih urbanih sredina i mešali se sa lokalnim stanovništvom. Vađenje metala, uglavnom srebra, ali i olova, bilo je snažan podsticaj za razvoj trgovine.

Pod vođstvom srpskih monarha bili su gradovi na Jadranskoj obali kao što su Kotor, Bar i Ulcinj. Sa druge strane, bili su tu takođe i Skoplje, Prilep i Ohid, dok se u centralnoj Srbiji sve do kraja 14. i početkom 15. nije razvilo mnogo gradova.

Ocenite tekst
Komentari
Prikaži više 
 Prikaži manje
Ostavite komentar

Prijavite se na Vaš nalog


Zaboravili ste lozinku?

Nov korisnik