Gde je otišlo 400 miliona evra

Bez autora
Aug 29 2014

Iako je Savet za borbu protiv korupcije pre više od mesec dana prosledio Vladi izveštaj o poslovanju Fonda za razvoj, za sada nema podataka da će detaljnije biti istražena pozadina kreditne politike te institucije. Savet u inače detaljnoj analizi ukazuje da najveći deo pozajmica nije plasiran nerazvijenim područjima, već mahom Beogradu, Novom Sadu i Nišu, i to firmama čiji su vlasnici Miroslav Mišković, Željko Mitrović, Vojin Lazarević, Nenad Popović, Toplica Spasojević, Nebojša Čović, Zoran Drakulić, Milo Đurašković, Đorđe Antelj, Goran Perčević, Predrag Ranković Peconi i dr. Tih desetak vlasnika povuklo je više od četiri milijarde dinara. U inače detaljnoj analizi Savet se nije bavio još zanimljivijim podacima o firmama koje su tokom više godina koristile na desetine kredita, neke čak i pedesetak, a da nijednu ratu nisu vratile. Reč je o preko 5.000 kreditnih partija odobravanih od 2002, sa ukupnim nenaplativim dugom od gotovo 30 milijardi dinara, ili, ako se uzme u obzir tadašnji kurs, državna kasa ostala je „kratka“ za više od 400 miliona evra...

Iako je Savet za borbu protiv korupcije pre više od mesec dana prosledio Vladi izveštaj o poslovanju Fonda za razvoj, za sada nema podataka da će detaljnije biti istražena pozadina kreditne politike te institucije.

Savet u inače detaljnoj analizi ukazuje da najveći deo pozajmica nije plasiran nerazvijenim područjima, već mahom Beogradu, Novom Sadu i Nišu, i to firmama čiji su vlasnici Miroslav Mišković, Željko Mitrović, Vojin Lazarević, Nenad Popović, Toplica Spasojević, Nebojša Čović, Zoran Drakulić, Milo Đurašković, Đorđe Antelj, Goran Perčević, Predrag Ranković Peconi i dr. Tih desetak vlasnika povuklo je više od četiri milijarde dinara.

U inače detaljnoj analizi Savet se nije bavio još zanimljivijim podacima o firmama koje su tokom više godina koristile na desetine kredita, neke čak i pedesetak, a da nijednu ratu nisu vratile. Reč je o preko 5.000 kreditnih partija odobravanih od 2002, sa ukupnim nenaplativim dugom od gotovo 30 milijardi dinara, ili, ako se uzme u obzir tadašnji kurs, državna kasa ostala je „kratka“ za više od 400 miliona evra. Gde je i kod koga završio taj novac niko nije istraživao, ali da on nije u firmama koje su dužnici jasno je, jer je većina njih, posle obilne podrške iz Fonda, sada u stečaju. To potvrđuje činjenicu da nije reč o ekonomskim odlukama, jer da su razumni razlozi bili u pitanju, neko bi se već kod drugog kredita zamislio da li da se odobri novo zaduženje kada firma ni prethodno nije vratila. Savet na tu temu ima objašnjenje.

- Velika ovlašćenja pojedinaca u raspodeli sredstava Fonda za razvoj Republike Srbije i odsustvo kontrole trošenja tih sredstava, dovode do korupcije velikih razmera. Direktno kreditiranje po izuzetno povoljnim uslovima, konkretnih pravnih i fizičkih lica, izuzetno je podložno raznim uticajima. Ti uticaji su najčešće političke prirode, koja je i najveći generator korupcije - navodi se u analizi Saveta i objašnjava da su u upravnim telima Fonda za razvoj od osnivanja sedeli najviši državni funkcioneri, od premijera do ministara iz ekonomskog dela vlade.

Prema podacima o kreditiranju firmi koje nisu izmirile svoj dug, do kojih je Danas došao, jedan od najvećih dužnika, ako ne računamo Sartid sa obavezom od 2,6 milijardi još iz 90-ih godina, jeste nekadašnji građevinarski gigant, preduzeće KMG Trudbenik, koje je od 2000. godine do 2004. povuklo 2,4 milijarde dinara. Potom je Trudbenik prodat, pa je ugovor raskinut, a nakon restrukturiranja od 2011. je u stečaju i nalazi se na spisku 24 sporne privatizacije.

Za 52 kredita uzeta od 2003. do 2007. javno preduzeće „Matroz“ ostalo je dužno 1,2 milijarde dinara, a nakon privatizacije 2011. godine brisano je iz registra pravnih lica. Nije bolja ni sudbina „15. maja“, tekstilne firme iz Lebana u koju je kroz desetak kredita do 2006. uloženo 710 miliona dinara, ali bez efekta jer se i ona nalazi u stečaju. Zanimljiva je i nekada čuvena Industrija tepiha iz Ivanjice, koja je do 2006. dobila 24 kredita u ukupnom iznosu od 456 miliona. Ni ona nije prošla slavno u privatizaciji jer je to okončano rasprodajom imovine iz stečaja.

Spisku propalih preduzeća koje je Fond za razvoj kreditirao, prema zvaničnoj verziji, kako bi bile pokretački motor u svojim sredinama, pridružuju se i Srbijanka iz Valjeva, Tekstilna industrija iz Vučja, zatim Kluz, pa zaječarski Porcelan, „Filip Kljajić“, Rekord, Viskoza-Kord, Niteks... Lista je poduža, a odgovora na pitanje zašto je država bacala novac poreskih obveznika u bunar bez dna - nema. Da li će se objašnjenje tražiti, takođe nije poznato jer se zvaničnici o izveštaju Saveta nisu oglasili. A u analizi, između ostalog, stoji i da je „za deset godina preko Fonda za razvoj plasirano oko 1,8 milijardi evra, a da pozitivnih efekata na srpsku privredu nema“. Savet je naglasio i da se „opravdano postavlja pitanje ko i kako vrši kontrolu plasmana i trošenja sredstava“ i navodi da je na sistem provere kreditnih korisnika ozbiljne primedbe imao i državni revizor.

- Po navodima revizora, iznos kredita sa čijom se otplatom kasni, a za koje se ne pokreće postupak prinudne naplate iznosi čak 27 milijardi dinara. Revizori dalje navode da je Fond pojedinim preduzećima produžavao rok naplate sa pet na maksimalnih šest godina, a da su pojedini privredni subjekti pod hipoteku stavljali i jahte“.

Bez kriterijuma i kontrole
„U javnosti je stvorena percepcija da je Fond za razvoj pod direktnim uticajem izvršne vlasti s obzirom da funkciju člana Upravnog odbora Fonda obavljaju ministri u Vladi Republike Srbije. Takođe, opravdano je stvorena percepcija da Fond nema pouzdano uspostavljene kriterijume plasmana kreditnih sredstava, kriterijume za reprogram odobrenih kredita, kao ni kriterijume koji pouzdano uređuju pitanje kontrole namenskog i zakonitog korišćenja odobrenih kredita“ piše u izveštaju Saveta za borbu protiv korupcije.

Ocenite tekst
Komentari
Prikaži više 
 Prikaži manje
Ostavite komentar

Prijavite se na Vaš nalog


Zaboravili ste lozinku?

Nov korisnik