
Analitičari Ekonomskog laba u dijelu analize o priuštivosti (dostupnosti) stambenih nekretnina, prikazujeu nekoliko različitih pokazatelja s pomoću kojih možemo mjeriti kretanje navedene priuštivosti kroz vrijeme.
Jedan od najjednostavnijih pokazatelja je usporedba koliko je prosječnih mjesečnih neto plaća bilo potrebno izdvojiti za kupnju jednog četvornog metra novoga stana. Pokazani su izračuni za zadnjih 25 godina iz kojih je vidljivo kako je početkom 2000-tih bilo je potrebno izdvojiti 2,6 mjesečnih neto plaća za kupiti 1 m2 novog stana, baš kao i 2008. godine, dok je najpovoljniji omjer prosječnih plaća i cijena novogradnje bio je 2017. godine kada je trebalo izdvojiti 1,9 prosječnih neto plaća za kupiti 1 m2 novogradnje.
Prošle godine bilo potrebno izdvojiti dvije hrvatske prosječne neto plaće za kupnju 1 m2 novoga stana, piše Ekonomski lab.
Isto možemo prikazati
i na drugi način: koliko je prosječnih godišnjih plaća potrebno za
kupiti 70 četvornih metara novoga stana? Na priloženoj slici vidimo kako
je 2000. godine bilo potrebno preko 15 prosječnih godišnjih plaća za
kupiti novogradnju od 70 kvadrata, a sličan je omjer bio i na vrhuncu
prijašnjeg ciklusa 2007. i 2008. godine. Najmanje prosječnih godišnjih
plaća za kupiti stan trebalo je izdvojiti 2017. godine: 10,8. Zadnje
dvije godine (2024. i 2025.) trebalo je izdvojiti 11,4 godišnjih plaća
novogradnju od 70 kvadrata, što je ispod dugogodišnjeg prosjeka
(2000.-2025.) koji iznosi 12,6 godišnjih plaća. Umjesto usporedbe samih plaća s cijenama novih stanova, može se uzeti
i šira mjera dohotka koja uz novac koji kućanstva imaju na
raspolaganju, uključuje i vrijednost socijalnih transfera. To računa
Eurostat u svom tzv. omjeru cijena stambenih nekretnina i dohotka (House
price-to-income ratio) pa u analizi obrađujemo i taj pokazatelj. Međutim, priuštivost nekretnina ne ovisi samo o cijenama i dohocima,
već i o kamatnim stopama na stambene nekretnine. Naime, kamatna stopa i
drugi uvjeti stambenog kreditiranja od velike su važnosti za ljude,
osobito mlade, koji u pravilu kupuju nekretninu za stanovanje na kredit.
Zbog toga smo konstruirali Indeks priuštivosti nekretnina (IPN), prvi
takav metodološki rigorozno definiran indeks u Hrvatskoj. Indeks priuštivosti nekretnina koje se kupuju na kredit pokazuje
koliko je prosječnom građaninu, uz prosječnu plaću, lako ili teško
kupiti nekretninu na kredit u određenom trenutku. Za razliku od
jednostavnih usporedbi cijena stanova i plaća, ovaj pokazatelj uzima u
obzir i kamatne stope, pa zbog toga bolje pokazuje stvarni teret kupnje
na kredit. Naime, kamatne stope imaju veliki utjecaj na kupovnu moć
građana, a u analizi dajemo primjer kako je pad kamatne stope sa 6 na 3
posto (koji se u Hrvatskoj dogodio od 2012. do 2019.), uz isti mjesečni
anuitet i standardni otplatni rok od 20 godina, povećao kupovnu moć onih
kojih kupuju na kredit za gotovo 30 posto. Još je veća razlika ako se
diže kredit na 30 godina: pad kamatne stope sa 6 na 3 posto povećao je
kupovnu moć građana za preko 42 posto ako se stambeni kredit diže na 30
godina. To je razlog zašto se u obzir treba uzimati i kamatna stopa na
stambene kredite kada govorimo o priuštivosti nekretnina. Dakle, u najkraćim crtama, IPN mjeri koliki dio prosječne plaće
odlazi na otplatu stambenog kredita za tipičnu nekretninu. Što je taj
teret manji, priuštivost je bolja, a što je veći, priuštivost je lošija.
Indeks je podešen tako da se trenutačno stanje može uspoređivati s
početnim razdobljem (siječanj 2002.); vrijednosti iznad 100 znače da je
kupnja na kredit danas lakša nego početkom 2002., a vrijednosti ispod
100 da je teža. IPN tako sažima zajednički učinak kretanja cijena
nekretnina, neto plaća i kamatnih stopa, a na slici 2 prikazano je
njegovo kretanje u zadnje 24 godine. Uočavamo pet bitno različitih razdoblja: Od 2002. do 2009. godine trajao je trend pada priuštivosti
stambenih nekretnina u Hrvatskoj, uglavnom kao posljedica izraženog
rasta cijena stambenih nekretnina (pad kamatnih stopa i rast plaća u
istom razdoblju nisu bili dovoljni da ponište utjecaj brzog rasta cijena
nekretnina). Od 2009. do 2017. trajalo je dugo
razdoblje rasta priuštivosti stambenih nekretnina. Sva tri čimbenika
pridonijela su rastu priuštivosti u navedenom razdoblju: cijene
nekretnina uglavnom su padale, baš kao i kamatne stope, dok su plaće
rasle umjerenim tempom. Od 2017. do 2021. traje
četverogodišnje razdoblje stagnacije ili vrlo blagog pada priuštivosti, u
kojemu rast plaća i pad kamatnih stopa uspijevaju u najvećoj mjeri
anulirati rast cijena nekretnina. Izraženi pad
priuštivosti nekretnina događa se u razdoblju od 2021. do 2023. Rastu
cijena nekretnina priključio se i rast kamatnih stopa, a rast nominalnih
plaća to ne uspijeva pratiti te IPN pada za gotovo 20 posto u odnosu na
rekordne razine. U zadnje dvije godine (2024.-2025.)
bilježimo stagnaciju odnosno blago uzlazni trend rasta IPN-a.
Dvoznamenkasti rast plaća i pad efektivne kamatne stope na stambene
kredite (s iznad 4,1 na trenutačnih 3,4 posto) uspijevaju držati korak s
izraženim rastom cijena nekretnina. No, u odnosu na najviše razine
priuštivosti dostignute u razdoblju 2017.-2021., krajem 2025. IPN je i
dalje bio na 15-ak posto nižoj razini. Dakle, Indeks priuštivosti nekretnina (IPN) kojega smo konstruirali i
koji ćemo od sada redovito ažurirati (detaljni opis metodologije IPN-a
nalazi se u prilogu spomenute publikacije), otkriva nam kako su cijene
stambenih nekretnina u Hrvatskoj krajem 2025., kada u obzirom uzmemo
prosječne plaće, cijene nekretnina i kamatne stope na stambene kredite,
za cca 30 posto priuštivije u odnosu na početak 2002. godine.
Anualizirana stopa rasta priuštivosti stambenih nekretnina (CAGR) tako
iznosi 1,1 posto u ove 24 godine. IPN nam još otkriva kako su stambene
nekretnine, za prosječnog stanovnika RH koji nekretninu kupuje na
kredit, najpriuštivije bile u razdoblju od 2017. do 2021.