Postavljanje jasnih granica ne znači odbijanje odgovornosti, već očuvanje energije i vlastitog mentalnog zdravlja.
Ljudi koji se penju hijerarhijom često to čine tako što prilikama govore da. Međutim, što su više odgovorni, to više uče da ne mogu reći da svemu – i ostati zdravi. Fokus zahtijeva selekciju. Kako je rekao Steve Jobs: „Fokusirati se znači reći ne.“
Empatija i opasnost ugađanja
Za mnoge ljude, osobito one s izraženom empatijom, izgovaranje riječi “ne” postaje gotovo nemoguća misija. Takvi pojedinci imaju snažnu potrebu pomoći drugima, no pritom zaborave na sebe. Ironično, stalno ugađanje tuđim potrebama vodi do zanemarivanja vlastite dobrobiti i gubitka empatije prema sebi. Prema istraživanju Američkog psihološkog udruženja iz 2023. godine, 63% ispitanika izjavilo je da preuzima zadatke koje ne mogu podnijeti, samo da ne bi izgledali kao da nisu od pomoći.
Kada granice ne postoje – primjer iz prakse
Jedan od primjera odnosi se na visoko pozicioniranu rukovoditeljicu u globalnoj tehnološkoj firmi. Ona vodi međunarodne timove, što znači da zahtjevi dolaze u različitim vremenskim zonama, često nakon njezinog radnog vremena. Često bi je tim iz Azije tražio “brzi poziv” kad je njoj kraj dana. Iako bi pokušala postaviti granicu, poput: „Imam porodične obaveze“, molbe bi postajale sve upornije. Na kraju bi popustila. Tako je jedan telefonski poziv prerastao u još jedan radni dan, često u trajanju od 14 sati. Time ne samo da je doprinosila vlastitom izgaranju, nego je i sprječavala razvoj autonomije svog tima.
Strah od lošeg dojma
Zašto neko ko je svjestan da mu to šteti ipak ne prekida takav obrazac? Zato što u podlozi postoji uvjerenje: “Ako kažem ne, ispasti ću loš menadžer.” Taj način razmišljanja potrebno je temeljito preoblikovati kako bi promjena bila moguća, prenosi Financa ba.
Novi način razmišljanja: reći ne znači pomoći
Ključ je povezati riječ „ne“ s nečim pozitivnim i konstruktivnim. Riječ ne može značiti: „Odmaram, družim se sa svojom porodicom, punim baterije.“ Također može značiti: „Moj tim ima prostora za rast jer im ne rješavam sve probleme.“ Time se osnažuju saradnici da sami razvijaju vještine i rješavaju izazove.
Prepisivanje narativa
Zamjena unutrašnjeg glasa koji kaže „Moraš biti uvijek dostupna“ novom porukom poput: „Poučavam druge da poštuju moje granice“, ključan je korak. Tu je priču korisno ponavljati naglas ili zapisivati – kako bi postala stvarna i prisutna u svakodnevnim situacijama. Tako se stvara nova mentalna staza koja podržava zdravije ponašanje.
Taktike za konkretne situacije
Novi način razmišljanja trebao bi biti podržan konkretnim planom. Kada stigne zahtjev izvan radnog vremena, treba ga procijeniti: Je li zaista hitan? Može li pričekati? Može li ga neko drugi preuzeti? Zatim slijedi odgovor poput:
„Trenutno nisam dostupna. Pošaljite mi sažetak problema e-poštom i javit ću se ujutro. Ako je hitno, mogu pronaći zamjenu.“
Ovakav odgovor je odgovoran, jasan i podržava autonomiju tima.
Vježbanje otpora
Ključni trenutak dolazi kada se osoba suoči s otporom – molbama, pritiscima, osjećajem krivnje. Tu je važno uvježbati odgovore i imati ih spremne. Rečenice poput: „Nažalost, sada nisam dostupna. Pošaljite mi sažetak i javit ću se ujutro“ treba ponavljati dok ne postanu prirodne. Ako se stari osjećaji krivnje vrate, korisno je prisjetiti se: pružanje pomoći ne mora značiti vlastitu žrtvu.
Ljubazne, ali čvrste granice
Postavljanje granica ne znači biti grub. Može se reći: „Žao mi je što sada ne mogu pomoći“, bez osjećaja krivnje. Takva rečenica pokazuje empatiju, ali i dosljednost. To je osobito važno ljudima koji su osjetljivi na emocije drugih, jer im pomaže da ostanu vjerni sebi.
Dugoročna korist za sve
Reći ne znači reći da sebi, svojim vrijednostima i kapacitetima. To nije sebičnost, već uvjet za održivo vođenje i zdravu radnu kulturu. Kada lider ima granice, njegov tim razvija odgovornost, neovisnost i otpornost. Lideri koji nauče reći ne, ne štite samo sebe – već grade otpornije i zrelije timove.
U konačnici, postavljanje granica ne znači udaljavanje od tima, već upravo suprotno – stvaranje prostora za zajednički rast i ravnotežu. Granice su čin brige, a ne odbijanja. Ako ih svi počnemo poštovati, radno okruženje može postati zdravije, učinkovitije i ljudskije.