Ekonomija - Bosna i Hercegovina

Inflacija kao moljac jede "parkirani" novac

Da li je štednja u bankama i dalje siguran izbor ili je i ona postala samo privid zaštite koji inflacija postepeno nagriza?

Upravo ta dilema postaje sve izraženija na ovim prostorima, gdje kombinacija inflacije, niskih prinosa i ograničenih investicionih mogućnosti čini očuvanje kapitala, odnosno vrijednosti novca, sve težim i sve neizvjesnijim. Prema riječima stručnjaka, inflacija, poput tihog moljca, polako, ali uporno, jede vrijednost novca.

Jedan od najočiglednijih primjera najnovijih trendova kako ovdašnji ljudi pokušavaju očuvati vrijednost novca vjerovatno je najvidljiviji u Banjaluci, gdje se sve više građana okreće nekretninama. Kupovina stanova sve manje ima isključivo stambenu funkciju, a sve više postaje oblik "parkiranja kapitala" u uslovima inflacije i niskih prinosa na štednju.

Da ova pojava nije samo utisak, već strukturna promjena, pokazuju i nedavno objavljeni podaci o novim stambenim zgradama sa pojedinačnim vodomjerima. Od ukupno 18.796 kontrolisanih stanova, čak 8.945, odnosno 47,6 odsto, troši do pet kubnih metara vode mjesečno, dok prosječno četvoročlano domaćinstvo troši između 17 i 22 kubna metra.

Ovako veliko odstupanje između formalne i stvarne upotrebe, uz činjenicu da 1.123 stana tokom cijele godine bilježe nultu potrošnju vode, ukazuje na to da dio stambenog fonda ne funkcioniše kao životni prostor, već kao forma "skladištenja" kapitala.

BiH inače pripada grupi zemalja sa izrazito visokim stepenom vlasništva nad nekretninama. Prema ranije rađenim analizama, više od 90 odsto domaćinstava živi u stanu ili kući koja je u njihovom vlasništvu, što je znatno iznad prosjeka većine evropskih zemalja. U mnogim državama Evropske unije taj udio je osjetno niži, a značajan dio stanovništva cijeli život provodi kao podstanar.

Ovakva struktura je posljedica više faktora, od privatizacije stambenog fonda nakon tranzicije, do duboko ukorijenjene kulture da je svoj krov nad glavom osnovni oblik sigurnosti. U praksi to znači da se nekretnina na ovim prostorima ne posmatra samo kao stambeno rješenje, već i kao glavna štednja i oblik akumulacije bogatstva.

Zbog toga se tržište nekretnina u BiH često opisuje kao zatvoreni sistem kapitala, u kojem se novac relativno rijetko preusmjerava u druge oblike ulaganja, već se dominantno zadržava u stambenom fondu. Takav obrazac ponašanja direktno utiče na rast cijena i smanjenje dostupnosti stanova za realne stambene potrebe, dok u pozadini dodatnu ulogu ima i demografska stagnacija, gradnja u pojedinim sredinama raste brže od broja stanovnika, što dodatno učvršćuje nekretnine kao dominantan oblik investicionog "sigurnog utočišta kapitala".

U takvom ekonomskom ambijentu efekti inflacije postaju još vidljiviji kada se posmatraju kroz jednostavne modele dugoročne vrijednosti novca. Ako bi se, primjera radi, danas imalo 10.000 evra i oni držali bez ikakvog prinosa, uz prosječnu inflaciju od 3,5 do četiri odsto godišnje, njihova realna kupovna moć bi nakon 10 godina pala za oko trećinu. To znači da bi tih 10.000 evra vrijedjelo približno 6.000 do 6.500 evra u današnjim uslovima.

Na dužem vremenskom horizontu slika postaje još izraženija. Ukoliko bi se inflacija zadržala na istom nivou tokom 20 godina, ukupan rast cijena bi iznosio oko 100 odsto, što znači da bi današnjih 100 evra imalo kupovnu moć od svega oko 50 evra u budućnosti. Istovremeno rast plata u praksi često kasni za inflacijom, što dovodi do postepenog pada realnog dohotka.

Zanimljivo je i poređenje različitih oblika čuvanja vrijednosti. Ukoliko bi stan u Banjaluci vrijedan 150.000 maraka ostvarivao neto prinos od rente od oko tri odsto, to bi značilo približno 4.500 maraka godišnjeg prihoda. Međutim, u praksi veliki broj stanova uopšte nije u funkciji izdavanja, čime taj potencijalni prinos u potpunosti izostaje.

S druge strane bankarski sektor pokazuje da kamatne stope od dva do tri odsto u realnim uslovima znače negativan prinos kada se uračuna inflacija.

Strah

Bivši broker sa Volstrita, a danas finansijski savjetnik Vladimir Đukanović, smatra da je ulaganje u nekretnine u aktuelnim uslovima često više odraz straha nego racionalne strategije. Prema njegovim riječima, problem nije u samoj imovini, već u njenoj upotrebi.

- Nekretnine mogu biti dobar oblik zaštite kapitala, ali samo ako imaju ekonomsku funkciju, kroz najam ili prinos. Kada postanu samo "parking za novac", onda više ne govorimo o investiciji, već o zamrznutom kapitalu koji ne radi ništa - ističe on.

Dodaje da se u regionu često stvara iluzija sigurnosti kroz rast cijena nekretnina, iako taj rast nije uvijek zasnovan na realnoj potražnji.

- Kada cijene rastu zbog nedostatka alternative, a ne zbog stvarne potražnje, tržište se udaljava od ekonomske logike. Tu nastaje rizik formiranja balona - upozorava Đukanović.

Sličan obrazac vidljiv je i kod bankarske štednje, koja i dalje dominira kao osnovni oblik čuvanja novca.

Iako depoziti stanovništva bilježe nominalni rast, struktura pokazuje da većina sredstava ostaje u niskokamatnim i tekućim oblicima, što ih dugoročno izlaže postepenom gubitku kupovne moći.

- Štednja u banci nije problem sama po sebi, ali jeste problem ako je jedina strategija. Inflacija konstantno nagriza pasivno držanje novca, čak i kada brojevi na računu rastu - navodi on.

Efekti

On dodatno ističe da se u regionu sigurnost često pogrešno izjednačava sa neaktivnošću kapitala.

- Ljudi misle da je najsigurnije ništa ne raditi. U finansijama to je najskuplja odluka - kaže Đukanović.

Prema jednostavnim ekonomskim poređenjima, efekat inflacije postaje još jasniji na dugom roku. Ako bi se danas imalo 10.000 evra i oni držali bez prinosa, uz prosječnu inflaciju od 3,5 do četiri odsto godišnje, njihova kupovna moć bi nakon 10 godina pala za oko trećinu.

S druge strane, isti iznos, ukoliko bi bio usmjeren u instrument sa prosječnim dugoročnim prinosom od pet do sedam odsto, mogao bi zadržati ili povećati realnu vrijednost, što jasno pokazuje razliku između pasivnog i aktivnog upravljanja kapitalom.

- Čak i skroman, ali kontinuiran pristup pravi ogromnu razliku. Ako se svakog mjeseca izdvoji 100 evra i ulaže u periodu od 30 do 40 godina, uz efekat složene kamate, krajnji rezultat može biti višestruko veći od same ušteđevine - poručio je on. 

Nekad i sad

Prema proračunima zasnovanim na kretanju potrošačkih cijena, 100 evra iz 2021. godine danas bi imalo kupovnu vrijednost od oko 122,28 evra, što ukazuje na ukupan rast cijena od oko 22,28 odsto u periodu od pet godina. Prosječna stopa inflacije u tom periodu iznosila je oko 4,11 odsto godišnje. To praktično znači da su današnje cijene u prosjeku oko 1,22 puta više nego u 2021, odnosno da jedan evro danas kupuje približno 81,8 odsto onoga što je mogao kupiti prije četiri do pet godina.