Ekonomija - Bosna i Hercegovina

Koliko su razne krize od 2020. uticale na životni standard u BiH

Sve ovo uzdrmalo je temelje svjetske ekonomije, finansija i tržišta energenata, a što se onda prelilo i na životni standard ljudi.

Život u BiH u posljednjih šest godina doživio je suštinsku transformaciju koja se ogleda u naglom rastu cijena, promjenama u strukturi potrošačke korpe, kretanju plata, ali i rastu nejednakosti. Zvanični podaci o cijenama osnovnih namirnica, platama i potrošačkoj korpi pokazuju da građani danas troše više ne zato što žive bolje, već zato što moraju da bi pokrili osnovne životne potrebe.

Hrana kao kavijar

Inflacija nije pogodila sve podjednako, najjači udar osjetio je onaj dio potrošnje koji je najbitniji za svakodnevni život, prije svega hrana i osnovne komunalne usluge. Sindikalna potrošačka korpa porasla je od 2020. pa o danas sa 1.916 na 2.835 maraka, što predstavlja povećanje od 919 maraka, odnosno oko 48 odsto.

Ovo povećanje, iako formalno značajno, ne odražava stvarni rast troškova života, jer statistika često prikriva realne potrošačke navike i stvarne cijene. Trgovci se služe raznim trikovima – smanjuju gramažu, mijenjaju kvalitet proizvoda ili nude akcijske proizvode koji ulaze u zvaničnu statistiku, ali nisu realan izbor većine građana.

Ono što je ipak najproblematičnije jeste struktura potrošačke korpe, odnosno koji dio prihoda porodice moraju da potroše na hranu. U januaru 2020. godine hrana je činila 37,2 odsto ukupnih troškova ove korpe, a pet godina kasnije taj udio je porastao na čak 45,8 odsto.

Stalno rastuće učešće hrane u ukupnim troškovima jasno pokazuje da porodice sve veći dio svojih primanja usmjeravaju na osnovnu ishranu i da im sve manje ostaje za ostale životne potrebe kao što su školovanje djece, zdravstvo, komunalije, prevoz i godišnji odmor.

Manje mesa na trpezi

Najdramatičniji rast cijena zabilježen je kod osnovnih namirnica. Junetina bez kosti udvostručila je cijenu i sada košta 26,4 marke po kilogramu, piletina i pastrmka poskupjele su za oko 40 odsto, dok je svinjetina sa kostima poskupjela za više od 30 odsto.

Poređenje kupovne moći mesa pokazuje koliko je život postao teži. Za jednu prosječnu platu nekada se moglo kupiti 72 kilograma junetine, a danas tek 62. Slično je i u slučaju piletine i svinjskog mesa.

Hljeb, koji u zvaničnim prosjecima 2020. koštao oko 2,3 marke, danas je često i sedam do 10 maraka po kilogramu na tržištu, što je daleko iznad statističkog prosjeka. Mlijeko je poskupilo za više od 50 odsto, ulje za 70. Voće i povrće, koje su važan dio svakodnevne ishrane i zdravih obroka, takođe su osjetno poskupjeli. Veći dio tih proizvoda je sezonski i dostupan po povoljnijim cijenama samo u određenim periodima godine, a van sezone cijene mogu biti i duplo više. U praksi, to znači da se dijelovi porodice moraju odricati voća i povrća ili koristiti jeftinije i manje zdrave proizvode.

Plate rasle, ali...

Rast cijena osnovnih namirnica nije pratio rast plata i doveo je do situacije u kojoj većina porodica mora da smanjuje potrošnju ili kvalitet hrane. Uostalom, to se već može vidjeti iz statističkih podataka o padu obima u maloprodaji koji je prisutan u posljednjih nekoliko mjeseci.

Pored hrane, veoma je značajan rast troškova transporta, posebno goriva. Dizel je poskupio za skoro 40 odsto sa 2,3 na 3,2 marke po litru. Slična situacija je i u slučaju benzina. To direktno povećava troškove transporta i logistike i ubrzava rast cijena svih ostalih proizvoda. Ekonomski efekat goriva djeluje kao tihi generator inflacije jer se njegov rast osjeća u svim kategorijama potrošnje od hrane do industrijske robe.

Kada je u pitanju prosječna plata, ona je u posmatranom periodu porasla sa 958 na 1.630 maraka, što predstavlja rast od oko 70 odsto. Formalno, ovaj rast premašuje procentualno povećanje ukupne potrošačke korpe od 48 odsto, ali ne i novčano količinski.

Plata je porasla za 670 maraka, a vrijednost korpe za 919. Pored toga, iz statističkih podataka vidi se da rast plata nije pratio strukturu troškova koja određuje životni standard. Dok je ukupna potrošačka korpa porasla za 48 odsto, troškovi hrane skočili su čak 82 odsto. Ovo znači da je najveći dio povećanja plata praktično pojeden kroz osnovne životne potrebe.

Normalan život

Ako posmatramo konkretan primjer četvoročlane porodice koja pokušava da pokrije sve troškove – hranu, voće i povrće, gorivo, komunalije, školovanje djece, vrtić ili opremanje za školu, zdravstvo, prevoz i bar jedno skromno putovanje na odmor – tokom 2020. bilo je potrebno 3.500 maraka mjesečno za normalan život, a danas se ta cifra kreće oko 5.800 maraka. Ovo pokazuje da stvarni trošak života znatno prelazi zvanične brojke, jer potrošačka korpa ne uključuje mnoge druge troškove koji su danas praktično neophodni za normalan život porodice.

Čak i uz povećanje plata od 70 odsto, porodice praktično žive od plate do plate i moraju da štede na svim stranama. Koliko ljudi uopšte može u današnjim okolnostima normalno da živi, odnosno da zaradi bar približnu svotu od 5.800 maraka mjesečno?

Da bi jedna četvoročlana porodica imala ovolika primanja, jedan od prvih uslova je da oba roditelja rade. Ali ni to vrlo često ne garantuje dostizanje ove cifre jer prosječna primanja oba supružnika treba da iznose oko 2.900 maraka, a što je danas vrlo rijetko. Kako bi mogla izgledati ta porodica? Suprug i supruga oboje rade, direktori i menadžeri su nekom od javnih preduzeća, agencija, banaka, mogu biti advokati, notari, trgovci ili aktivni političari sa pravom na bijeli hljeb. Ljudi koji sjede u Parlamentu BiH, a pri tome su i u nekoj komisiji, imaju mjesečna primanja idu i preko 7.000 maraka.

Ima li srednje klase

Koliko je broj ovih ljudi koji se mogu pohvaliti normalnim životom i primanjima koja im to omogućavaju? Nažalost, tih podataka nema, ali se ipak može napraviti određena procjena.

U BiH je trenutno zaposleno oko 860.000 ljudi, od čega, prema nekim ranijim procjenama - 75 odsto radi u realnom sektoru, u kojem plate vrlo rijetko prelaze prosječne. U većini slučajeva su u kategoriji minimalca. Dodamo li tome da i dobar dio ljudi iz javnog sektora, pogotovo iz prosvjete i zdravstva, ne može dostići plate koje bi im omogućile normalan život, može se zaključiti da 85 odsto ljudi u BiH za sebe ne može reći da ima baš normalan život, odnosno nemaju kućne budžete koji bi im to omogućili.

Ostalih 15 odsto ljudi predstavlja srednju i višu klasu jednostavnije rečeno, srednja klasa u BiH je relativno mala i uglavnom obuhvata radnike koji imaju sigurne i visoke primanje u javnom ili finansijskom sektoru. Ili su možda zaposleni u IT sektoru. Svi ostali građani, posebno oni koji rade u malim i srednjim preduzećima, uglavnom žive blizu granice siromaštva

Još jedan pokazatelj otkriva koliko je uistinu životni standard pao -prema takozvanom kalkulatoru inflacije - sto evra iz 2020. godine danas ima kupovnu moć od 125,8. Šta ovo znači? Dok je u evrozoni kupovna moć novca pala za oko četvrtinu, u BiH su cijene osnovnih životnih namirnica rasle znatno brže, u pojedinim slučajevima i više od 80 odsto. To jasno pokazuje da građani ne osjećaju samo posljedice globalne inflacije, već i slabosti domaće ekonomije, prije svega uvoznu zavisnost, ograničenu konkurenciju i specifičan način formiranja cijena.

Postoji bojazan da bi se inflacija ponovo mogla zahuktati zbog rata na Bliskom istoku i ogromnog rasta cijena sirove nafte na svjetskim berzama. Gorivo na domaćim pumpama već je poskupilo oko 90 feninga i trenutno je oko 3,1 marke po litru.

Raketno gorivo

oskupljenje goriva od 80 do 90 feninga po litru ne predstavlja samo još jedan udar na kućni budžet, već ima mnogo širi ekonomski efekat koji se osjeti na nivou cijele zemlje. Ako se uzme u obzir da se u BiH mjesečno potroši oko 150 miliona litara goriva, dolazi se do podatka koji jasno pokazuje razmjere problema. U slučaju poskupljenja od 80 feninga, građani i privreda svaki mjesec plaćaju oko 120 miliona maraka više nego ranije. Ako je rast cijene 90 feninga, taj iznos raste na približno 135 miliona maraka dodatnog troška na mjesečnom nivou.

To praktično znači da svaki mjesec iz ekonomije „nestaje“ više od stotinu miliona maraka koji su ranije mogli biti potrošeni na hranu, usluge, obrazovanje ili druge životne potrebe. Ovaj novac sada se direktno preliva u troškove goriva, ali se tu efekat ne zaustavlja.

Skuplje gorivo povećava cijene transporta i logistike, što se onda prenosi na sve ostale proizvode – od osnovnih životnih namirnica do industrijske robe. Zbog toga se poskupljenje od nekoliko desetina feninga po litru u stvarnosti pretvara u mnogo širi talas rasta cijena koji pogađa svaki segment potrošnje.

Udari na budžete

Ukoliko ovaj rat potraje i ukoliko se blokada Ormuskog moreuza produži, cijena nafte mogla dostići i 150 dolara po barelu, a gorivo na domaćim benzinskim pumpama četiri marke po litru. To faktički znači da bi se cijena goriva mogla skočiti za oko 75 odsto u odnosu na početak godine.

Ako se kao polazna tačka uzme početak godine, kada je cijena goriva bila oko 2,25 KM po litru, a scenario podrazumijeva rast na četiri marke, dolazi se do poskupljenja od čak 1,75 KM po litru.

Kada se ta razlika primjeni na mjesečnu potrošnju koja se kreće oko 150 miliona litara, dobija se da bi građani i privreda svakog mjeseca plaćali oko 262 miliona maraka više nego na početku godine. To znači da bi na godišnjem nivou ukupan dodatni trošak premašio tri milijarde maraka.

U praksi, rezervoar od 50 litara, koji je početkom godine koštao oko 112 maraka, sada bi koštao čak 200 maraka. Razlika od skoro 90 maraka po točenju jasno pokazuje koliko je udar na kućni budžet dramatičan.

Nekom rat, nekom brat

Ali, ima i onih kojima visoke cijene odgovaraju. Kada je cijena goriva bila 2,25 maraka po litru, država je po svakom litru uzimala oko 0,70 maraka kroz akcize i putarine, a na tu cijenu se dodavao PDV od 17 odsto, što je iznosilo oko 0,33 maraka. Ukupno, država je po litru uzimala oko 1,03 marke, što je više od 45 odsto cijene, dok je marža trgovaca ostala ista – između oko 15 do 20 feninga. Ako se uzme mjesečna potrošnja goriva od oko 150 miliona litara, to znači da je se u ovdašanje budžѕete samo od akciza, putarina i PDV-a mjesečno slivalo približno 154,5 miliona maraka.

Kako je cijena goriva rasla na 3,10 maraka po litru, ovi prihodi po litru povećali su se na oko 1,23 marke, budžetske kase su postale popunjenije za novih 30 miliona maraka. Ako gorivo dostigne cijenu od čak četiri marke po litru, ta cifra bi se na mjesečnom nivou popela na čak 207 miliona maraka. Možda je i to jedan od razloga što niko od predstavnika vlasti ne želi pričati na temu smanjenja akciza, ali i trgovačkih marži.  

Zaključak - ukoliko se svi ovi negativni trendovi nastave, pitanje više nije kako živjeti bolje, već koliko dugo će većina građana uopšte moći da živi na ovaj način, koji već mnogi nazivaju pukim opstankom.

Evropa i mi

U Njemačkoj i Austriji porodica sa prosječnim primanjima može kupiti dvostruko više mesa i voća nego porodica u BiH, a troškovi goriva čine manje od 10 odsto kućnog budžeta. U BiH, međutim, više od polovine mjesečnih prihoda ide samo na hranu i gorivo. Iako je hrana u BiH ponekad nominalno jeftinija nego u Evropskoj uniji, ona zauzima mnogo veći dio kućnog budžeta – oko 50 odsto, dok u većini evropskih zemalja taj procenat obično iznosi oko 30 odsto ili manje.