Investicije - Hrvatska

Hrvatska i dalje neatraktivna za strane investitore

Ukupna izravna strana ulaganja u Hrvatskoj lani su bila čak 91 posto, odnosno 1,3 milijarde kuna manja nego godinu prije – pokazuju preliminarni podaci HNB-a, prema kojima katastrofalan rezultat od ukupno 128 milijuna eura ukupnih stranih ulaganja nije popravila niti prodaja Adrisove Tvornice duhana Rovinj (TDR) British American Tobaccou krajem rujna prošle godine, vrijedna preko pola milijarde eura.

Ta je velika transkacija potpuno neutralizirana knjiženjem gubitaka banaka uslijed konverzije kredita u švicarskim francima u euro. Godinu prije, 2014., izravna strana ulaganja, kad se isključe tzv. kružna ulaganja koja su zapravo samo ulazak novca u državu i njegov brzi izlazak van, iznosila su 1,42 milijarde eura, piše Novi list.

Osim iz Velike Britanije, odakle je lani u Hrvatsku, ponajviše zbog BAT-ove kupovine, došlo najviše izravnih ulaganja (612 milijuna eura), većina ulaganja bila je iz Luksemburga (286 milijuna eura) i Njemačke (152 milijuna eura).

Hrvoje Stojić, glavni analitičar Hypo banke potvrđuje da je ovako loš rezultat dominantno posljedica izostanka dobiti banaka, no činjenica je i to, napominje, da je Ina zbog pada vrijednosti nafte na svjetskom tržištu zabilježila lošiji rezultat, dok su manji profit nego prije ostvarili i telekomi.

Od 1993. godine naovamo u Hrvatsku je ušlo nešto malo manje od 30 milijardi eura stranih investicija, pri čemu najintenzivnije u trogodišnjem razdoblju između 2006. i 2008. godine, devet milijardi, kroz privatizaciju.

Drugim riječima, ono što je ulazilo, dolazilo je kao vlasničko ulaganje, ne i nove, »greenfield« investicije, pogotovo ne u proizvođački sektor, koji bi generirao nove tehnologije i nova radna mjesta. Takva su strana ulaganja povećavala prihode i produktivnost, ali ne i zaposlenost.

Od osamostaljenja Hrvatske do danas gotovo pa da se nisu promijenili vapaji ulagača, bilo stranih ili domaćih, koji se upućuju Markovom trgu ne bi li se ulagačka klima poboljšala.

Osnovni preduvjet za dolazak svježeg kapitala – pravna sigurnost odnosno postojanost propisa, u Hrvatskoj ne postoji, dok je i nekadašnjih šestotinjak parafiskalnih nameta koje gospodarstvo mora plaćati srezano na njih oko 200, no ne toliko financijski već samo deklarativno. Većinu ih poduzetnici i dalje moraju plaćati, u istim konačnim iznosima, no samo je više takvih nameta stavljeno pod jedan, zajednički nazivnik, zbog čega se na papiru čini da ih je manje.

U stranom vlasništvu u Hrvatskoj danas je oko deset posto tvrtki, no one ostvaruju četvrtinu ukupnih ulaganja u državi te više od trećine izvoza, svaki je četvrti zaposleni građanin njihov zaposlenik. Već godinama strane kompanije, govoreći o pravnoj nesigurnosti za biznis u Hrvatskoj, ukazuju na činjenicu da se propisi, koje država stalno mijenja, unaprijed ne procjenjuju odnosno ne predviđa se njihov učinak i moguće posljedice.

Nova Vlada u Hrvatskoj tek se ekipirala, mada je na dužnost stupila krajem siječnja pa joj poduzetnici i ulagači zasad još ne broje što jest, odnosno nije učinila, no skoro će, istekom njenih prvih sto dana, to početi činiti. Najavio je u razgovoru za Poslovni dnevnik tako i Mladen Fogec, čelnik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj i predsjednik Uprave Siemensa Hrvatska.

Poslovni sektor se uzda, kazao je, u premijera kao čovjeka koji je sam godinama radio u realnom sektoru i koji bi mogao znati što sve gospodarstvenike kod kuće muči. I dosadašnja je vlast, kazao je, deklarativno imala razumijevanja no zapinjalo je na realizaciji.

Osim sigurnog pravnog okvira, koji će ulagačima osigurati barem deset mirnih godina, kazao je Fogec, bitno je da se tako često ne mijenja ni porezni okvir, kako bi ulagači dugoročnije znali koje su njihove fiksne obaveze.

Fogec napominje da su promjene nužne i u javnoj upravi te pravosuđu, kako sudski postupci ne bi bili tako dugotrajni, a tretman na lokalnim razinama različit od onog na nacionalnoj razini.

Često se, naime, događa da se lokalna vlast ponaša drugačije od onoga što je kao smjer zacrtala država, a nema mehanizama kojima bi se lokalnu samoupravu obavezalo da omogući realizaciju nekog poticanog ulaganja. Najteže je, naglašava, »slomiti« administrativni otpor u lokalnim samoupravama na jugu države, dok je sve puno lakše i fleksibilnije na sjeveru, pogotovo u Međimurju, kao i u Istri.