
Smanjenje poreskog opterećenja rada ne može se svesti na povećanje neoporezivog dela zarade i uvođenje progresivnih stopa.
Najveći deo fiskalnog opterećenja rada čine doprinosi, dok se različiti izvori prihoda ne oporezuju na isti način, pa bi veća progresivnost poreza na zarade mogla dodatno da optereti stručnjake, menadžere i visokoobrazovane zaposlene, ocenjuje dr Goran Radosavljević, direktor Instituta FEFA.
– Srbija ima proporcionalnu stopu poreza na zarade od 10 odsto, što je među nižim stopama u Evropi. Međutim, takvo poređenje nije dovoljno, jer najveći deo fiskalnog opterećenja rada ne čini porez na zarade, već doprinosi za obavezno socijalno osiguranje. Kada se saberu porez na zarade i doprinosi koje plaćaju zaposleni i poslodavci, ukupno opterećenje rada u Srbiji iznosi približno 40 odsto ukupnog troška rada za zaposlenog sa prosečnom zaradom – ističe prof. Radosavljević i dodaje da je to približno nivou mnogih evropskih zemalja, mada poređenja zavise od visine zarade, porodičnog statusa i metodologije.
– U odnosu na pojedine zemlje regiona, naročito one koje su poslednjih godina sprovodile reforme doprinosa, opterećenje rada u Srbiji jeste relativno visoko – precizira on.
Poseban problem predstavlja opterećenje nižih zarada.
– Zbog proporcionalnog poreza na zarade i doprinosa, sistem nema dovoljno izraženu progresivnost u redovnom mesečnom oporezivanju. Postojanje neoporezivog iznosa donekle ublažava taj problem, ali ne menja njegovu suštinu. Zato bi rasterećenje rada trebalo započeti od zaposlenih s najnižim primanjima – ističe profesor.
Ipak, Radosavljević upozorava da bi bilo pogrešno započeti reformu poreskog sistema samo povećanjem neoporezivog dela zarade ili uvođenjem novih poreskih stopa. Srbiji je, prema njegovoj oceni, potrebna temeljna reforma poreza na dohodak građana, jer postojeći sistem različito tretira pojedine vrste prihoda, nije dovoljno transparentan i ostavlja prostor za poresku optimizaciju.
– Povećanje neoporezivog iznosa zarade do nivoa minimalne zarade smatram logičnim prvim korakom, jer bi se time smanjilo opterećenje najnižih primanja. Međutim, zaposleni bi od toga imali neposrednu korist samo pod uslovom da se poresko rasterećenje prenese na njihove neto zarade – navodi on i dodaje da je mnogo važnije pitanje smanjenje doprinosa koji predstavljaju najveći deo opterećenja rada.
– To nije moguće sprovesti održivo bez ozbiljnih reformi zdravstvenog, a dugoročno i penzionog sistema – ističe Radosavljević.
Progresivno oporezivanje u načelu podržava, ali smatra da treba biti oprezan prilikom njegovog uvođenja. Srbija već ima određenu progresivnost kroz godišnji porez na dohodak građana, ali znatan deo najviših prihoda, posebno prihoda od kapitala, nije obuhvaćen tim porezom.
– Ako samo povećamo progresivnost zarada, rizikujemo da dodatno opteretimo stručnjake, menadžere i visokoobrazovane zaposlene, dok oni koji ostvaruju znatno veće prihode od kapitala ostaju u povoljnijem položaju – upozorava Radosavljević. Zato bi, kako smatra, pre uvođenja izraženije progresivnosti trebalo reformisati celokupan sistem poreza na dohodak i smanjiti razlike u efektivnom oporezivanju rada i kapitala. Kako objašnjava, neko ko ostvaruje visoku zaradu može biti znatno više opterećen od osobe koja isti ili veći prihod ostvaruje kroz dividende, kapitalne dobitke ili druge oblike prihoda od kapitala.
Ko bi bili najveći dobitnici, a ko gubitnici predložene poreske reforme?
– Najveći dobitnici dobro osmišljene reforme trebalo bi da budu zaposleni s niskim i srednjim primanjima, kroz povećanje neoporezivog dela zarade i eventualno smanjenje doprinosa. Veće opterećenje trebalo bi da snose oni sa najvećom ukupnom ekonomskom sposobnošću, bez obzira na to da li njihovi prihodi potiču od rada, kapitala ili imovine – objašnjava prof. Radosavljević, dodajući da pravedan poreski sistem nije onaj koji najviše oporezuje visoke plate, već onaj koji na odgovarajući način oporezuje visoke ukupne prihode i bogatstvo.
I Đerđ Pap, poreski savetnik, smatra da bi smanjenje ukupnog opterećenja zarada porezima i doprinosima bilo značajno za privredu i privrednike. Povećanje neoporezivog dela zarade, prema njegovoj oceni, najviše bi koristilo zaposlenima s nižim primanjima, ali to ne bi bilo dovoljno za suštinsko rasterećenje privrede.
– Trebalo bi iznaći mogućnosti da se ukupno opterećenje zarada, koje sada iznosi oko 60 odsto, znatno smanji, što bi bila velika pomoć privredi. Progresivni poreski razredi, odnosno progresivne stope, mogli bi da pomognu u ostvarenju tog cilja, ali će biti potrebno mudro promišljanje o stepenu progresije, imajući u vidu da progresija ima i negativne posledice – navodi Pap.
On podseća da bi uvođenje progresivnih stopa, posle dugog perioda u kojem takav način oporezivanja nije primenjivan, moglo da izazove „tektonske” poremećaje u poreskom sistemu.
Pitanje drugačije raspodele poreskog tereta otvorila je Studentska lista, koja u svom programu predlaže da se rad oporezuje manje, a velika imovina više. Jedna od mera je povećanje neoporezivog dela zarade sa sadašnjih 23 na 35 odsto prosečne zarade, uz uvođenje više razreda za progresivno oporezivanje dohotka. U obrazloženju ovog predloga navodi se da najsiromašniji građani nesrazmerno veliki deo svojih primanja izdvajaju za dažbine na akciznu robu, jer se ovi nameti obračunavaju prema količini proizvoda, a ne prema visini prihoda potrošača. Zato se predlaže promena poreske politike u korist većeg oporezivanja imovine i dohotka onih koji imaju više.