Dok mnogi heljdino brašno koriste tek ponekad, meštani Zlatara gotovo svakednovno na trpezi imaju domaću heljdopitu. Sve je više pekara koje je nude u svom asortimanu, ali samo se na Zlataru ona tradicionalno sprema. Kod Purić Jekoslava ni priprema ali ni proizvodnja heljde se nije menjala deceijama. Ovde se ona prenosi s kolena na koleno.Naš sagovornik je nakon studija odlučio da znanje koje je sticao, primeni na strmim i divljim terenima. Najpre je posejao na manjim površinama heljdu, u vreme kada o tome niko nije razmišljao, da bi to postala njegova tradicija.
Dok mnogi heljdino brašno koriste tek ponekad, meštani Zlatara gotovo svakednovno na trpezi imaju domaću heljdopitu.
Sve je više pekara koje je nude u svom asortimanu, ali samo se na Zlataru ona tradicionalno sprema.
Kod Purić Jekoslava ni priprema ali ni proizvodnja heljde se nije menjala deceijama. Ovde se ona prenosi s kolena na koleno.
Naš sagovornik je nakon studija odlučio da znanje koje je sticao, primeni na strmim i divljim terenima. Najpre je posejao na manjim površinama heljdu, u vreme kada o tome niko nije razmišljao, da bi to postala njegova tradicija.
Prošle godine ovu kulturu je imao posejano na 24 hektra. Zbog plodoreda ali i opredeljnja da otpočne organsku proizvodnju, pored heljde otpočeo je gajenje i spelte…
Sve što proizvede na 70-tak hektara, samelje u svom mlinu i proizvodi brašno. Iskoristi celu biljku, od onoga što bi drugi bacili ovaj domaćin pravi jastuke od heldjinih ljuspica koje nudi turistima sa problemima od raznih alergija, nesanice, bolu u leđima i glavobolji.
Zahvaljujući turističkoj organizaciji Zlatara, za heljidno brašno Purić Jekoslava čulo se i u Rusiji, susednim zemljama ali i širom Evrope.
Ali mnogi će potvrditi da je najlepše jesti heljdopitu upravo na terenu gde se heljda i proizvela.