Art nuvo je stilski pravac u umetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam, a ovakve znamenitosti u Barseloni su među najpopularnijima, koje godišnje poseti oko milion turista. Ali nije uvek bilo tako.Gaudijeva Casa Mila iz sedamdesetih godina izgledala je tužno i vijugavo, a fasada joj je bila obrušena. To je stambena zgrada u Barseloni koja gleda u ulicu Passeig de Gràcia i jedno je od ključnih dela Antonija Gaudíja. Zgrada je podizana od 1905. do 1910. godine, kada je i dobila naziv "La Pedrera", što na katalonskom znači "kamenolom", zbog svoje nepravilne kamene fasade koja izgleda kao prirodna kamena litica.
Art nuvo (nova umetnost) je stilski pravac u umetnosti koji se javio kao reakcija na akademizam i eklekticizam, a ovakve znamenitosti u Barseloni su među najpopularnijima, koje godišnje poseti oko milion turista. Ali nije uvek bilo tako.
Gaudijeva Casa Mila (La Pedrera) 1sedamdesetih godina izgledala je tužno i vijugavo, a fasada joj je bila obrušena. To je stambena zgrada u Barseloni koja gleda u ulicu Passeig de Gràcia i jedno je od ključnih dela Antonija Gaudíja.
Zgrada je podizana od 1905. do 1910. godine, kada je i dobila naziv "La Pedrera", što na katalonskom znači "kamenolom", zbog svoje nepravilne kamene fasade koja izgleda kao prirodna kamena litica.
Ova zgrada je najpotpunije Gaudijevo delo i vrhunac je njegovog koncepta prirodne arhitekture. Ona predstavlja kamenu planinu napravljenu ljudskom rukom s brojnim nepravilnim prozorima koji izgledaju kao otvori pećina i balkonima od kojih svaki ima jedinstvenu ogradu od kovanog gvožđa.
Danas osam od deset posetilaca dolazi u Barselonu zbog njene arhitekture, uglavnom Gaudijeve. Procenjuje se da oko 500 ljudi dnevno provede više od pola sata u ovakvom remek-delu.
"Ova kuća je postala jedinstven Gaudijev arhitektonski jezik i razvoj secesije u Barseloni", rekla je Marta Antuñano, arhitekta iz Barselone.
Gaudí je na krovu zgrade ostvario potpunu umetničku slobodu mašte u oblikovanju terase s vrtovima oko velikog dvorišta koje je ispunjeno zakrabuljenim mističnim čudovištima (unikatni dimnjaci). U ovom apstraktnom ambijentu Gaudí je ostvario sve odlike nadrealizma, koji će se kao umetnički pravac pojaviti tek dvadesetak godina kasnije.
Godine 2002. još nekoliko Gaudíjevih građevina postalo je vlasništvo privatnika, a Gradsko veće Barselone je ohrabrilo vlasnike da ih otvore, što je izazvalo masovni skok u popularnosti arhitekture. Kao rezultat toga, Casa Batlló je potpuno otvorena za javnost od 2004. godine i ponovo joj je vraćen očaravajući identitet originalnih peščanih krečnjaka na fasadi.
Kao student Regionalne škole arhitekture u Barseloni, Gaudí je proveo sate u školskoj biblioteci, a usvajajući znanje, kasnije je bio spreman da napravi kupole, stubove i minarete u Egiptu, Maroku i Indiji. Vodopad i fontane u vrtu kuće su zamišljeni kao letnja rezidencija, gde gosti mogu da pobegnu od gradske toplote i budu "prebačeni" u neki drugi svet.