Iako su putovanja divna prilika da upoznate gradove ili zemlje o kojima ste oduvek maštali, ipak morate biti svesni da u novoj sredini možete doživeti i izvesna razočarenja, koja se mogu manifestovati različitim fizičkim i pshičkim reakcijama organizma na doživljenu emociju. Ta izmenjena psihološka stanja često nose nazive po gradovima u kojima su prvi put zabeležene.S tim u vezi, moderna medicina kao posebnu bolest beleži stanje razočaranih turista nakon posete Parizu, poznatije pod nazivom Pariski sindrom. Stručnjaci tvrde da se poremećaj manifestuje žestokim napadom gneva izazvan jazom između velikih očekivanja i surove realnosti koju turisti mogu videti u francuskoj prestonici.
Iako su putovanja divna prilika da upoznate gradove ili zemlje o kojima ste oduvek maštali, ipak morate biti svesni da u novoj sredini možete doživeti i izvesna razočarenja, koja se mogu manifestovati različitim fizičkim i pshičkim reakcijama organizma na doživljenu emociju. Ta izmenjena psihološka stanja često nose nazive po gradovima u kojima su prvi put zabeležene.
S tim u vezi, moderna medicina kao posebnu bolest beleži stanje razočaranih turista nakon posete Parizu, poznatije pod nazivom Pariski sindrom. Stručnjaci tvrde da se poremećaj manifestuje žestokim napadom gneva izazvan jazom između velikih očekivanja i surove realnosti koju turisti mogu videti u francuskoj prestonici.
Pariski sindrom se mahom dijagnostifikuje japanskim turistima nakon posete Parizu, a osnovni simptomi se ogledaju u izmenjenom psihološkom stanju praćenom depresijom, anksioznošću, napadima panike, pa čak i nervnim slomom. Uzrok za ovakvo stanje leži u srušenoj iluziji koju su putem filmova, serija ili časopisa stvorili o “Gradu Svetlosti”, te ono što su videli i doživeli uživo ne mogu ni da uporede sa onim što su očekivali da će videti ili doživeti.
Profesor Hiroaki Ota, japanski psihijatar koji je radio u Francuskoj, spominje se kao prva osoba koja je dijagnostifikovala stanje Pariskog sindroma 1986. godine. Međutim, sindrom je prvi put publikovan u francuskom časopisu za psihijatriju “Nervure” tek 2004. godine, gde se navodi da su osobe podložne dobijanju Pariskog sindroma uglavnom preosetljivi japanski turisti.
Od procenjenih šest miliona turista iz Japana koji godišnje posete Pariz, negde oko 20-tak osoba bude pogođeno sindromom. Zbog toga predstavništvo Japana u Francuskoj ima i dežurni telefon putem kojeg im se oboleli sunarodnici mogu obratiti za pomoć i podršku. Određeni procenat turista čak bude vraćen u svoju domovinu, ne bi li se što pre oporavili od proživljenog ekstremnog šoka izazvanog otkrićem da Pariz ipak nije ono što su mislili da jeste.
Mario Renouk, predsednik francusko-japanske medicinske asocijacije, je u izjavi za “Liberation” 2004. godine naglasio da su japanski časopisi su prvenstveno odgovorni za stvaranje ovog sindroma. Naime, on ukazuje na to da japanski mediji, naročito časopisi, često prikazuju Pariz kao grad u kome ljudi na ulicama izgledaju kao modeli iz časopisa, dok su žene predstavljene kao manekenke obučene u najluksuznije brendove pariske visoke mode. Zbog toga i ne čudi stvaranje sindroma, budući da su turisti na neki način obmanuti, te su ujedno i razočarani i besni.