Poljoprivreda - Bosna i Hercegovina

Bitka za opstanak užitka vladara

Duvan iz Trebinjske šume, koji je nekad mirisao carskim dvorom u Beču i rezidencijom na Dedinju, danas je pred nestajanjem.

Mnogi domaćini u ovom dijelu Hercegovine odavno su digli ruke od proizvodnje duvana, ali porodica Vreća u Krnjevićima na obodu Popovog polja, ipak, ne želi da se ugasi tradicija uzgoja "šumljaka". Riječ je o duvanu koji u Trebinjskoj šumi nema masovnu proizvodnju, kao što je slučaj u Ljubinju, ali "žuto zlato" koje raste na porodičnom imanju Vreća ima neobičnu tradiciju. Stariji mještani su govorili da je ovaj duvan pušio posljednji austrijski monarh, a u njemu su uživali i na srpskom dvoru. Još su živa i sjećanja da je "šumljak" pušio Josip Broz Tito. A gdje je djed stao, unuk je nastavio. Ovaj duvan danas poručuje i Titov unuk Joška.

- On živi u Beogradu, ali je lako naći ljude i veze sa ovim krajevima i doći do onoga što tražite. Dobar glas se daleko čuje - kaže Vaso Vreća koji je nastavio tradiciju proizvodnje duvana.

"Ravnjak" iz Trebinjske šume odavno je postao legenda. Zbog njegove arome, kvaliteta, ali i dobrog glasa, domaćinima iz ovog dijela Hercegovine emisare su slale mnoge poznate ličnosti. Među njima je bilo i najvećih vladara svoga vremena, a mještani pričaju da se još prije Tita "šumljak" pušio i na austrijskom carskom dvoru u Beču.

- Duvan iz Trebinjske šume je svjetski poznat i priznat, a uzgoj ove sorte ovdje je vjekovna tradicija. Ne znam da li ima ijedna zemlja u Evropi gdje nije stizao naš duvan. Riječ je o autohtonoj sorti koja još opstaje, ali u veoma malim količinama i u odnosu na potrebe tržišta nemamo ga ni približno dovoljno - kaže Vreća.

"Ravnjak" od domaćina iz Krnjevića poručuju i danas mnogi iz svijeta poznatih, pa i aktuelni vladari poslije Tita, ali Vreća nerado govori o imenima. Kaže, posla ima samo sa posrednicima koji dolaze u njihovo ime.

- Tako je bilo i za Titovo vrijeme. Niko tada nije znao da to ide direktno predsjedniku. Došao bi čovjek koji traži najkvalitetniji duvan, spreman da plati i najvišu cijenu - kaže Vreća.

Duvan iz Trebinjske šume je izgubio tržišnu bitku sa hibridnim sortama, znatno višim prinosima i manjom cijenom proizvodnje. "Ravnjak" gotovo da i ne postoji u recepturama duvanske industrije. Njegovi proizvođači se uzdaju samo u prave duvanske sladokusce, koji lako razlikuju aromu pravog "šumljaka" od tona duvana, raznih sorti i kvaliteta, koji se po pijacama ili putem interneta prodaju pod tom istom firmom da bi lakše našli kupca. Ni prednost da pravi "ravnjak" u odnosu na druge sorte i dalje drži dobru cijenu nije od pomoći.

- Ništa nije urađeno ni da se brendira i zaštiti. Posljednjih decenija proizvodnja je opala. U Trebinjskoj šumi svega je još nekoliko domaćina koji sade "ravnjak". Ipak, ne odustajem od te tradicije. Bez obzira na to što je proizvodnja duvana solidan dodatni prihod u kućni budžet, pitanje je koliko bi se postiglo da nije ljubavi prema ovom poslu - ističe Vreća.

Iako ih je industrijalizacija pritisla, trebinjski domaćini se ne daju i pokušavaju da održe tradiciju. Tradiciju koja je duvanskim dimom povezala tri dvora.